subota, 16.01.2010.
Teško doba
Tako bih mogla najkraće opisati razdoblje koje je iza mene.
Putovanja, diplomacija, loš seks, krimi policija, njihova "obrada" - samo su dio onoga što me je pratilo tijekom protekla dva mjeseca. Pokušala sam i "normalno" živjeti. Do prve krize. Onda sam si povećala dozu da mogu normalno profunkcionirati. Nisam karakter. Nikad nisam bila karakter niti ću biti. Vjerojatno zato jer se lakše sakriti u oblaku opijata nego zaviriti u sebe i svoj život.
U poslu - ništa novoga, zapravo. Skupa odijela, limuzine, dečki iz osiguranja koji odvraćaju pogled od mene, droga, alkohol i samodokazivanje "moćnih" muškaraca pred prostitutkom. I ništa u tom trenutku nije bitno osim njihove pohote, pokazivanja moći i činjenice da se penju na lijepo tijelo koje je kupljeno za tu noć.
Skup šampanjac i droga naprave svoje. Pohotnik od 60 i nešto godina na kojemu sve doslovno visi, postaje u mojoj glavi samo klijent kojega treba zadovoljiti. Bezoblična masa odnosno hodajući novčanik i usputna stanica na putu prema novoj drogi. I, naravno, klijent koji je uvijek u pravu. Čak i kada želi ugasiti cigaretu na mojem tijelu. Ponekad mi se neda objašnjavati ni na kojem mjestu može takvo što napraviti. Dozvoljavam posvuda, osim na licu i genitalijama. A njemu je i više nego kompliment zgodna 28-godišnjakinja koja se osmjehuje i djeluje zanosno dok se pred njim svlači i dodiruje i samo u naznakama odaje što ga sve očekuje. I ne brine ni o čemu, to je njegov mali trenutak hedonizma koji će iskoristiti do posljednjeg daha.
No, čak i njemu alkohol i droga pomućuju mozak i njegovo tijelo ne reagira kako bi on htio. Nema velikog uzbuđenja, a često se dogodi da svrše bez da im se normalno i digao. Jednostavno sperma izađe iz njih kao da je i njoj dosadilo biti u takvoj osobi.
Zapravo ih žalim, u neku ruku. Oni su samo jadne, nezadovoljne kreature koje plaćaju da im mlada žena bude u društvu, a mogli bi imati sve.
U svemu tome iznenadio me jedan strani diplomat koji je pokušao učiniti na meni neke zaista odurne stvari. Kad mu nisam dozvolila da sjecka dijelove moje kože pobjesnio je i navalio šakama na mene. Izbačena sam iz hotela u donjem rublju i s mnoštvom modrica jer sam se pobunila protiv njega i njegove bolesne mašte. Drugi dan bio je na televiziji i nešto govorio. Okrenula sam program iste sekunde.
Moram priznati da me dugo nije bilo. Gotovo sam zaboravila lozinku za ulaz i već me je počela hvatati panika. No, uspjela sam. Hvala vam svima koji se ovdje, na lijepim željama i podrški. Šaljem vam svima puno topline sunca iz "susjedstva", s mjesta na kojemu je puno snijega, ljudi utopljenih u spletke politike i vrućih perverzija o kojima će biti riječi naknadno.
- 11:34 -
Komentari (4) -
četvrtak, 17.12.2009.
Blagdani - stižu uskoro
Nisam nikada slavila blagdane. Zapravo, dok sam bila sasvim malena - blagdani su bili doba kojeg sam se bojala. Atmosfera u kući je bila uvijek nategnuta, čuli su se povici i svađa, a nerijetko su stvari kroz prozore letjele van iz kuće. Često bih tako sjedila pod stubištem i čekala da prođe. Samo da prođe. Teško da mi je tada netko mogao objasniti da se radi o danima obiteljske sreće i blagostanja. Čim sam uspjela - pobjegla sam od kuće i sveg tog lažnog sjaja "uspješne" obitelji kilometrima daleko. I sada, u Zagrebu, često se sjetim svega što je bilo u malenom selu u Podravini. Iako ni Zagreb nema drugačiji "miris i okus" od svega toga. I ovdje su blagdani jednaki. Samo je više ljudi pa nitko ne gleda na to.
Ja na Badnjak imam sasvim drugu ulogu u životu jednog poduzetnika. Glumim "Mrazicu" :). Kolikogod to zvučalo otkačeno, volim ovaj dan u kojem me nazove i rezervira moje vrijeme navečer, samo za sebe. Svake godine tjedan ranije na kućna vrata dobijam crveni kostim - crvenu baršunastu kapicu sa zvoncem na vrhu, crveni grudnjak i prslučić, crvenu mini suknju, gaćice, haltere i čarape. Povrh svega su visoke crvene štikle.
Obučem se u to, nabacim na sebe crni dugi kaput koji ne otkriva ono što je ispod i sjednem u taksi koji je već pred mojim vratima. Nađemo se kod njega u stanu, već kod vrata dočeka me velika vreća s darovima koje mu moram polako davati dok on jedan po jedan odmata i uživa u onome što je zapakirano kao da je zaista iznenađen i kao da zaista sve to vidi prvi put u životu. Darovi su, već nekako tradicionalno, tehničke sitnice, sitni odjevni detalji, ukrasi, poneka seksi igračka. Inače je samac pa mu nije problem primiti nepoznatu ženu u stan, a čini mi se da su i susjedi dovoljno diskretni. Vjerujem da nije problem ni sve ono što se događa kasnije. Glasnija glazba, govor, poneki njegov glasniji uzdah, zveckanje posuđem i čašama. On tu noć uvijek zove "noć za pamćenje". Jednom je rekao da je gotovo izgubio vjeru u "Djeda Mraza", ali da ga je onda sam, uz moju pomoć, modificirao onako kako njemu odgovara.
Nakon pijanke i seksa, dobre hrane i zabave, ranu zoru obično posljednji put vidim s mojeg prozora. To je zadnje što vidim prije nego se srušim umorna u krevet.
- 10:04 -
Komentari (4) -